Operacija „Turska”

Posted by

Naša priča počinje davne 2009./2010. kada je ženska futsal reprezentacija Sveučilišta u Zagrebu prvi put nastupala na prvom Europskom sveučilišnom prvenstvu za žene održanom u Zagrebu. To je bio moj prvi nastup za reprezentaciju, ali i prva godina kad sam počela igrati futsal. Uvijek kažem, a i dalje odgovorno tvrdim, da je to bio trenutak kad sam ponovo počela živjeti. Futsal je promijenio način mog razmišljanja, ponašanja i djelovanja na terenu, a i među ljudima. Što sam ga više igrala, trenirala i shvaćala, više je bilo smisla u svemu ostalom.

Ženska futsal reprezentacija Sveučilišta u Zagrebu u međuvremenu je osvojila četiri državna prvenstva, no tek smo prošle godine ponovno došle na europsku scenu osvojivši četvrto mjesto na Europskim sveučilišnim igrama u Zagrebu. Pripreme u ljeto 2016. godine provele smo u prašnjavoj Martinovci i na Kušlanovom igralištu i kao motiv da izdržimo do kraja govorile: „Neka dođu te Ruskinje, neka dođu…“ Trener Jakov Ungarov pomno je pratio suparnice te općenito znao o futsalu u Europi i svijetu tako da smo znale da su Ruskinje razina iznad ostalih i nekako su kroz priču postale naš objekt. Upravo smo na njima, izgubivši u polufinalu, zapele 2016. godine.

Vrativši se ove godine s Državnog prvenstva u Biogradu kao prvakinje, potvrdile smo status najboljih u Lijepoj našoj. O Turskoj nije bilo ni govora, spomenulo se tu i tamo samo da se podsjetimo da će se Europsko prvenstvo igrati, a igračice su već lagano planirale položiti posljednje ispite i zaputiti se prema jugu. Sjećam se tog jednog treninga, našeg prvog koraka ka ovoj medalji koju imamo danas.

Jakov Ungarov je sazvao trening i objasnio situaciju za Tursku uz važnu napomenu da, ako se odlučimo za to, financijska sredstva sakupljamo sami: „Neće biti lako, odmah da vam kažem. Čak naprotiv, bit će teško. Ispite ćete morati izgurati u dva tjedna, slobodno vrijeme ćete zamijeniti Martinovkom, možda ćete biti i na financijskom ‘gubitku’. Ali, ako se odlučimo da idemo, idemo kako spada, i idemo po medalju.“

Moja, kao kapetana, bila je prva i dan-danas mi zvoni isto: „Fućkaš novce, potroše se ionako na nešto treće, ali znamo svi da ćemo se ovoga zauvijek sjećati. Ovo nam se neće ničim drugim vratiti“. Nervozno sam čekala njihovu reakciju, no kao uvijek kad je u pitanju neka ‘ludost’ skočile su na glavu za mnom.

Pripreme su bile gadne kao i uvijek, djelomice zato što je tempo života bio ubrzan zbog ispita te sakupljanja financijskih sredstava paralelno s tim. Veliko hvala svima onima koji su pokazali vjeru u nas podržavši onime čime su mogli. Ova medalja u sebi nosi sve to skupa.

U Turskoj smo odigrale šest utakmica u sedam dana. Sustav natjecanja bio je ligaški i to nam je bilo drago jer smo mogle odigrati sa svakom ekipom na prvenstvu. U prvoj su nas dočekale naše drage Ruskinje.

U odnosu na sve ostale utakmice, ta mi je bila najzahtjevnija, a potvrdu mi je dao odgovor organizma dan nakon – veliko psihološko pražnjenje, bolni međurebreni mišići. Protiv prvakinja posljednjih nekoliko europskih prvenstava i prvakinja Rusije to nekako i mogu objasniti, ali jedva čekam da se opet sretnemo. Najdraža utakmica bila mi je posljednja.

Sjedim u svojim Križevcima i jučer navečer objašnjavam svom tati onaj osjećaj kad nešto toliko želiš da te prebaci ‘u glavi’. I onda ne osjetiš ni bol, ni umor, ne izlaziš iz igre jer se na terenu upravo odvija cijeli tvoj život. Moj tata klima glavom kao da razumije. I razumije.

Danas ujutro probudila me njegova ‘vika’ iz dvorišta. Sjedi sa svojim prijateljima i govori, glasom punim veselja i uzbuđenja (zvuči kao da je i sam bio tamo): „Ma da su igrale s Ruskinjama malo kasnije, dok su se malo uhodale u turnir, imale bi ih. Imale bi ih sigurno.“

Pored velikog priznanja, srebrne medalje i pojedinačne nagrade za najbolju igračicu Europskog prvenstva, koje su futsal žene donijele u svoju Hrvatsku, svoje gradove, na Sveučilište i u svoje domove, one pričaju i jednu priču koja se stvarala godinama. Prošao je ciklus od pet godina rada s futsal ženama trenera Jakova Ungarova, a on se na zagrebačkom aerodromu po dolasku sjetio svih onih koji su bili tu od naših početaka. Ovo je i vaš uspjeh.

Svojim suigračicama, sadašnjim i bivšim, suparnicama na terenu, suputnicima kroz život, trenerima i treneru – neizmjerno vam hvala.

Kad pogledam unazad, ono što se dogodilo u Turskoj izgleda kao dobar film. Samo još uvijek ne mogu definirati njegov žanr.

Tihana Nemčić